Što je akvakultura?
Akvakultura je kontrolirani uzgoj vodenih organizama poput ribe, školjkaša te vodenih biljaka. Iako se akvakultura ne provlači mnogo kroz medije i edukaciju, ona je prisutna u svijetu još od starih Rimljana koji su uzgajali morsku ribu i kamenice (Alimentarium, 2017).
Akvakultura se dijeli na morski uzgoj i slatkovodni uzgoj. Dok je marikultura vezana pretežito uz mora i oceane, slatkovodni uzgoj zahtijeva različitu infrastrukturu. To čine ribnjaci, integrirani sustavi recikliranja te plitki bazeni s intenzivnim protokom vode (Freshwater Aquaculture, n.d.). Integrirani sustavi reciklaže koriste plastične akvarije koji su pozicionirani unutar staklenika, dok su hidroponične strukture pozicionirane blizu akvarija (Integrated Recycling System, n.a.). Ovakva struktura omogućuje istodobni razvitak vodenih organizama i biljaka. Skupni naziv je i "Integrirana akvakultura".
Proces uzgoja podjeljen je na četiri faze: mriještenje, hranjenje, farme za uzgoj te procesiranje. Mriještenje označava fazu umjetnog uzgoja vodenih organizama i biljaka u njihovim ranim fazama razvoja. Nakon mriještenja, organizmi se prebacuju na farme za uzgoj. U fazi hranjenja razvija se specifična hrana za organizme u uzgoju, što ćemo više dotaknuti u tekstu niže.
Procesiranje uključuje procesiranje, pakiranje i distribuciju na tržište.
Budućnost u akvakulturi
Marikultura čini 1/3 svjetske proizvodnje, dok je akvakultura jedan od najbrže rastućih segmenata u prehrambenoj industriji (Froehlich et al., 2018). No, to ne znači da je akvakultura bez rizika ili prepreka. Akvakultura je pod utjecajem različitih utjecaja, poput zakiseljavanja oceana i prekomjerenog ribolova.
Hambrey (2017) za FAO predviđa kako ćemo konzumirati 20% više ribe do 2030. Ove rastuće brojke direktni su poziv na aktivnost. Riba je nutritivno bogat i relativno pristupačan izvor proteina. Uz rast u industriji akvakulture, riba može postati jedno od rješenja za rastuću populaciju i potražnju za hranom. Konzumacijom uzgojene ribe podržava se kontrolirana proizvodnja i može se izbjeći prekomjereni ribolov.
Ipak…
Koji su rizici?
Rizici akvakulture su isto ono što ju čini neodrživom. Većina rizika u akvakulturi vezana je uz hranjenje samih organizama. Hrana može sadržavati niz antibiotika koji su odgovorni za rezistenciju na bakterije.
Nadalje, dodatni rizici su mogući toksikanti poput salmonele, mikotoksina, ostaci veterinarskih lijekova, organski toksikanti, ostaci otapala i melamin te teški metali (živa, olovo i kadmij) (Tacon and Metian, 2008).
Ytrestøyl i suradnici (2015) su naglasili u svom radu kako je sadržaj morskog podrijetla u hrani za uzgoj pao sa 90 na 30% u razdoblju od 1990. do 2013. godine.
Zaključak
Unatoč mogućim rizicima, akvakultura može i trebala bi biti održiva adaptacijom hrane i smanjenom upotrebom antibiotika. Nadalje, efikasnost akvakulture ovisi o vrstama koje se uzgajaju, intenzitetu uzgoja i lokaciji uzgoja. Korištenjem infrastrukture poput integriranih sustava recikliranja, stvara se sustav s uzajamnim benefitima za akvakulturu i hidropone sustave.
Reference
Alimentarium. (2017, January 20). The history of aquaculture. Alimentarium.org; Alimentarium. https://www.alimentarium.org/en/knowledge/history-aquaculture
Integrated Recycling System. (n.d.). Www.msdaquaculture.com. Retrieved January 26, 2022, from https://www.msdaquaculture.com/integrated-recycling-system
Freshwater Aquaculture. (n.d.). Freshwater-Aquaculture.extension.org. https://freshwater-aquaculture.extension.org/raceways/
Froehlich, H. E., Gentry, R. R., & Halpern, B. S. (2018). Global change in marine aquaculture production potential under climate change. Nature Ecology & Evolution, 2(11), 1745–1750. https://doi.org/10.1038/s41559-018-0669-1
Hambrey, J. (2017). THE 2030 AGENDA AND THE SUSTAINABLE DEVELOPMENT GOALS: THE CHALLENGE FOR AQUACULTURE DEVELOPMENT AND MANAGEMENT [Review of THE 2030 AGENDA AND THE SUSTAINABLE DEVELOPMENT GOALS: THE CHALLENGE FOR AQUACULTURE DEVELOPMENT AND MANAGEMENT]. In FAO (pp. 1–73). FOOD AND AGRICULTURE ORGANIZATION OF THE UNITED NATIONS. www.fao.org
Tacon, A. G. J., & Metian, M. (2008). Aquaculture Feed and Food Safety. Annals of the New York Academy of Sciences, 1140(1), 50–59. https://doi.org/10.1196/annals.1454.003
Ytrestøyl, T., Aas, T. S., & Åsgård, T. (2015). Utilisation of feed resources in production of Atlantic salmon (Salmo salar) in Norway. Aquaculture, 448, 365–374. https://doi.org/10.1016/j.aquaculture.2015.06.023
Comments